Aktualna služba
Župnik
fra Ante Kelava
Početak službe: od 2024.
Fra Ante Kelava rođen je 27. rujna 1976. godine u Tomislavgradu. Za svećenika je zaređen 25. lipnja 2016. godine u Konkatedrali sv. Petra u Splitu, nakon čega je pastoralno djelovao u Makarskoj, Mostaru i drugim župama. U Hercegovačku franjevačku provinciju stupio je 2019. godine, novicijat je završio na Humcu, a doživotne zavjete položio je 1. rujna 2024. godine u crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Posušju. Od 28. rujna 2024. godine obnaša službu župnika Župe sv. Ilije Proroka u Veljacima.
Ante Kelava, sin Ivana i Jelice r. Šimić, rođen 27. rujna 1976. godine u Tomislavgradu.
Sakramenti inicijacije
- Kršten 10. listopada 1976. u rodnoj župi Sv. Ivana Krstitelja - Roško Polje (krstio fra Rade Dragićević).
- Prva pričest 22. lipnja 1986. u rodnoj župi Sv. Ivana Krstitelja - Roško Polje (pričestio fra Marko Dragićević).
- Potvrđen (krizman) 30. lipnja 1991. u župi Sv. Ivana Krstitelja - Roško Polje (krizmao biskup mons. Ratko Perić).
Osnovna škola
Vojkovići - Bukovica.
Srednja škola
Tomislavgrad.
Ratno vrijeme
Aktivno sudjelovao u civilnoj zaštiti, vojnim vježbama i vojnim stražama na području župe oko dvije godine 1991. - 1993. Vojni rok u Čapljini. HVO, deset mjeseci, od 19.10.1995. do 13.08.1996. radio – fonist poslužilac.
Stanovanje
Od rođenja do 1998. živio u Vojkovićima (Tomislavgrad) a poslije u roditeljskoj kući u Trogiru.
Studij
- Pravni fakultet Split, srpanj 1998. – srpanj 2004.
- Magistrirao: Pravo, 9. srpnja 2004.
- Pravosudni ispit položio, Zagreb, 25. rujna 2008.
- Filozofsko-teološki studij: Split, rujan 2010. - srpanj 2015.
- Magistrirao: Teologija 8. srpnja 2015., tema: »Svjetovno i crkveno poimanje smrtne kazne«.
Postdiplomski
- Doktorski znanstveni studij na Pravnom fakultetu u Splitu: Iz znanstvenog područja društvenih znanosti, polja pravnih znanosti, znanstvene grane Međunarodno pravo, srpanj 2004. – srpanj 2012.
- Magistrirao u Splitu, 11. srpnja 2012.
Posao
- Od listopada 2005. godine obavljao vježbenički praksu na Općinskom sudu u Splitu.
- Od rujna 2008. radio u gradskoj upravi Grada Trogira na pravnim poslovima, poslije imenovan voditeljem odsjeka Ureda gradonačelnika za javnu nabavu.
- U siječnju 2010. godine položio ispit u Ministarstvu gospodarstva, rada i poduzetništva o pravu na specijalističko provođenje postupaka javne nabave.
Bogoslovija i formacija
- U rujnu 2010. godine ušao u Centralno bogoslovno sjemenište u Splitu i upisao filozofsko-teološki studij KBF-a u Splitu.
- Posljednje dvije godine studija na KBF-u bio studentski pravobranitelj i član Etičkog povjerenstava fakulteta.
- Od listopada 2013. do rujna 2015. godine kao bogoslov obavljao praktikum u župi sv. Luke na Kocunaru u Splitu.
- Od listopada 2015. do đakonskog ređenja, kao bogoslov obavljao praktikum u župi Uznesenja BDM (Katedrala sv. Dujma) u Splitu.
- Lektorat: Split, 23. ožujak 2013. pred nadbiskupom mons. Marinom Barišićem.
- Akolitat: Split, 22. ožujak 2014. pred nadbiskupom Marinom Barišićem.
- Đakonat: Split, 22. studeni 2015., pred nadbiskupom Marinom Barišićem u Katedrali sv. Dujma u Splitu.
- Svećeništvo: Split, 25. lipanj 2016. pred nadbiskupom Marinom Barišićem u Konkatedrali sv. Petra u Splitu.
- Postulatura: 9. rujna 2019., Hercegovačka franjevačka provincija, Mostar.
- Novicijat: 11. srpnja 2020. na Humcu do 3. srpnja 2021.
- Doživotni zavjeti: 1. rujna 2024., Hercegovačka franjevačka provincija u crkvi Bezgrešnog začeća BDM u Posušju.
Službe
- Đakon: Split, Župa Uznesenja BDM (Katedrala sv. Dujma), 22. studeni 2015. – 25. lipanj 2016.
- Župni vikar: Makarska, Župa Sv. Marka Evanđelista (Konkatedrala), 22. kolovoz 2016. - 9. rujan 2019.
- Župni vikar: Mostar, Župa Sv. Petra i Pavla, od 3. srpnja 2021.
- Župnik: Veljaci, Župa sv. Ilije Proroka, od 28. rujna 2024.
Aktualna služba
Župni vikar
fra Ivan Boras
Fra Ivan Boras rođen je 9. listopada 1952. na Hardomilju, a za svećenika je zaređen 18. veljače 1978. u Bologni. Tijekom dugogodišnjega pastoralnog djelovanja služio je u brojnim župama u Hercegovini i Hrvatskoj te obnašao službe župnika, gvardijana, dekana i definitora Provincije. Autor je, urednik i prevoditelj više knjiga i publikacija, a danas živi i djeluje u župi Veljaci.
Rođen je 9. listopada 1952. na Hardomilju. Sin je Vinka i Zorke rođ. Grbavac. Kršten je 16. listopada 1952. na Humcu. Na krštenju je dobio ime Ivan. Osnovno školovanje započeo je u rodnom selu (1959. – 1963.), a završio u Ljubuškom (1963. – 1967). Srednju školu završio je u Splitu – na Poljudu (1967. – 1971.). U franjevački red, kao član hercegovačke franjevačke provincije, stupio je na Humcu 14. srpnja 1971. godine. Prekinuo je novicijat i otišao na služenje vojnog roka. Vojni rok služio je u Našicama i Zagrebu (1972. – 1973.). Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu, a završio u Bologni (Italija). Vječne zavjete položio je 25. kolovoza 1977. u Duvnu (današnji Tomislavgrad). Za svećenika je zaređen 18. veljače 1978. u Bologni (Italija).
Obnašao je različite povjerene mu redovničke i crkvene službe. Nakon završetka studija i mlade mise koju je proslavio na Hardomilju 23. srpnja 1978., djelovao je kao župni pomoćnik na Humcu. Četiri godine kasnije (1982.) vršio je službu samostanskog vikara. Godine 1988. kratko je vršio službu gvardijana i župnika na Humcu. Iste godine, 1988., premješten je za župnika na Kočerin. Tu je ostao devet godina. 1997. godine imenovan je gvardijanom franjevačkog samostana u Mostaru. 2005. godine premješten je za župnika na Širokom Brijegu gdje djeluje do 2009. godine. Sljedeća služba bila je u Drinovcima; djelovao je kao župnik od 2009. do 2010. godine. 2010. godine na šest je godina preuzeo župničku službu na Humcu. 2016. godine preuzeo je gvardijansku i župničku službu u župama Slano i Majkovi. 2020. godine vratio se u Hercegovinu i preuzeo službu župnog vikara u župi Veljaci. U Veljacima je služio dvije godine. 2022. godine otišao je u Vitinu. 2025. godine završio je službu u Vitini i na nekoliko mjeseci djelovao je u Orebiću. Vratio se u Hercegovinu, u župu Veljaci, gdje danas živi i radi. U provincijskoj upravi djelovao je kao definitor u dva navrata; od srpnja 1988. do travnja 1990. i od 15. srpnja 1994. do 24. travnja 1997. godine. 1994. imenovan je dekanom Širokobriješkog dekanata. Kao dekan pokrenuo je glasilo dekanata – Širokobriješki hrast. 2009. godine imenovan je dekanom Grudskog dekanata.
U suradnji s fra Franjom Mabićem s talijanskog jezika preveo je knjige Franjo i Moj najdraži svetac. 1999. godine s fra Antom Penavom skupio je građu i objavio knjigu Da se ne zaboravi (žrtve II. svjetskog rata i poraća župe Kočerin). Jedan je od urednika i autora monografije Hardomilje. 2011. godine objavio je knjigu Statistika župe Humac godine Gospodnje MMX. Surađivao je u glasilima Naša ognjišta, Kršni zavičaj i Širokobriješki hrast. Autor je knjiga Ovi su umrli, a žive; Pobijeni, a žive; Spomen u zemlji živih. Objavio je nekoliko primjeraka (digitalni tisak) Statistiku župe Veljaci MMXXI i Statistiku župe Vitina MMXXII. Objavio je nekoliko primjeraka (digitalni tisak) propovijedi Tko ima uši, neka čuje za liturgijske godine A, B i C.
Franjevačka baština
Povijest fratara u župi
U nastavku se nalazi popis franjevaca koji su kroz povijest služili u Župi sv. Ilije Proroka, od preseljenja sjedišta župe u Veljake 1837. do danas. Aktualni župnik prikazan je iznad. Podaci za ranija razdoblja, kao i za župne vikare do 2012., dostupni su u Šematizmu iz 2012., str. 256–257.
Župnici (1834.–danas)
Popis je radi preglednosti sažet. Kliknite na ime fratra da vidite razdoblje njegove službe.
- Bez župnika 1945. – 1947. (služe svećenici iz Vitine)
Župni vikari (od 2012.)
Kliknite na ime fratra da vidite razdoblje njegove službe.
Izvor: Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije, 2024. (raniji podaci: Šematizam 2012., str. 256–257).
Duhovnost
Uloga franjevaca u župi
Župa sv. Ilije Proroka pod duhovnom je skrbi Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Franjevci su kroz povijest pratili župljane u sakramentalnom životu, naviještanju evanđelja, brizi za bolesne i stare, radu s djecom i mladima te očuvanju vjerske i kulturne baštine Veljaka, Orahovlja, Graba i Vašarovića.
Njihova služba nije vezana samo uz oltar i crkvu, nego i uz svakodnevni život ljudi: blagoslov obitelji, pripravu za sakramente, posjete bolesnicima, duhovne razgovore, molitvu s narodom i pratnju obitelji u radosnim i teškim trenutcima. Na taj način franjevci ostaju blizu župljanima i sudjeluju u izgradnji zajedništva cijele župe.
Franjevačka prisutnost u Veljacima dio je šire povijesti Hercegovine, u kojoj su fratri često bili čuvari vjere, jezika, običaja i narodnog pamćenja. Zato se njihova uloga u župi ne promatra samo kao upravna služba, nego kao trajno poslanje naviještanja evanđelja u jednostavnosti, blizini i služenju.
Sjećanje
Ubijeni svećenici povezani sa župom Veljaci
U vrijeme komunističkih progona i poraća
Župa sv. Ilije Proroka u Veljacima u svojoj povijesti nosi i bolan spomen na svećenike i vjernike koji su stradali u vremenu Drugoga svjetskog rata, Križnoga puta i komunističkih progona nakon 1945. godine. Među njima se posebno spominju hercegovački franjevci rodom iz ove župe, kao i oni koji su u župi Veljaci vršili svećeničku službu.
Među fratrima koji su rodom iz župe Veljaci posebno mjesto zauzima dr. fra Bono Jelavić, rođen u Veljacima 17. studenoga 1898. godine. Bio je župnik u Vitini, a ubijen je na Križnom putu oko 11. svibnja 1945. kod Velike Gorice. Njegov grob ostao je nepoznat.
Iz župe Veljaci potječe i fra Metod Puljić, rođen u Vašarovićima 24. studenoga 1912. godine. Bio je župnik u Izbičnu. Ubijen je u noći s 4. na 5. lipnja 1945. u Maceljskoj šumi, na lokalitetu Lepa Bukva.
Uz njih se spominju i fratri koji su službom bili povezani sa župom Veljaci. Fra Julijan Kožul, župnik u Veljacima, ubijen je oko 10. veljače 1945. godine. Fra Paško Martinac, koji se u popisima navodi kao kapelan u Veljacima, također je ubijen oko 10. veljače 1945. godine.
Prema žrtvoslovnim podacima za ljubuški kraj, za područje župe Veljaci navode se i brojna stradanja vjernika po mjestima:
- Veljaci: 117
- Orahovlje: 8
- Grab: 103
- Vašarovići: 92
Spomen na ubijene svećenike i vjernike obvezuje nas na molitvu, zahvalnost i odgovorno čuvanje istine o vlastitoj povijesti. Njihovo stradanje dio je mučeničkog svjedočanstva Crkve u Hercegovini, ali i trajni poziv da se žrtve ne zaborave, da se o njima govori dostojanstveno i da se njihova imena čuvaju u molitvenom i povijesnom pamćenju našega naroda.
Izvor: pobijeni.info